Leopold Ružička (1887. – 1978.), organski kemičar, hrvatski nobelovac. Rođen je u Vukovaru, a osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Osijeku (1894. – 1906.). Studirao je u Karlsruheu (Njemačka) (1906. – 1908.), gdje je i doktorirao (1910.). Od 1912. do 1926. radi u Švicarskoj, a u razdoblju od 1926. do 1929. profesor je u Nizozemskoj. Od 1929. pa do umirovljenja (1957.) redoviti je profesor na ETH u Zürichu.
Ružičkin je opus u organskoj kemiji golem. Uspješno je radio na sintezi makrocikličkih spojeva, na spojevima prirodnog podrijetla, terpenima, steroidima i drugima. Posebno su zapaženi radovi na polimetilenima i terpenima, za koje je dobio Nobelovu nagradu.

Od mnogobrojnih Ružičkinih nagrada valja izdvojiti Nobelovu nagradu (1939.), Wernerovu nagradu Švicarskog kemijskog društva (1923.), Le Blancovu medalju Francuskog kemijskog društva (1928.), Pedlerovu medalju Engleskog kemijskog društva (1931.), Lavoisierovu medalju Francuskog kemijskog društva (1937.), Faradayevu medalju Engleskog kemijskog društva (1958.) i Hanušovu madalju Čehoslovačkog kemijskog društva (1966.). Dodijeljen mu je počasni doktorat osam svjetskih sveučilišta. Bio je član petnaestak svjetskih akademija znanosti i počasni član tridesetak znanstvenih društava.